Jel' to baterija? Jel' to svinja? Ne, to je Piggy Light! Ručna svjetiljka u obliku male, kawaii ružičaste svinje kojoj nosnice služe kao dvocjevka iz koje na pritisak dugmeta izbijaju svjetlosne zrake. I to nije sve – to je baterija bez baterija! Pritiskom na drugo dugme iz boka ovog svinjčeta izići će plastična polugica koja nije ništa drugo nego pravi pravcati dinamo! Brzim i ritmičnim pritiscima rukom proizvest ćete vlastitu energiju koja će upaliti žarulje u nosnicama, dvadesetak sekundi stiskanja za osam minuta svjetlosti! Ingeniozno!
Ova baterija u obliku svinje samo je jedan od bezbroj svinjski oblikovanih proizvoda na ponudi u Japanu (i jedan od nekoliko s kojima sam se vratio kući), a želite li Piggy Light na ručni pogon u vlastitom domu (tko ne želi?), prokopajte malo ovdje . Jest da košta tri puta više nego u Tokiju, ali što ćete...

Zapad ima Supermodele, a Japan ima... Superidole. Barem je takav status onih koji žive duže od prosjeka (jedne do dvije sezone), širivši svoje aktivnosti od običnog idola na glumu u filmu i TV-u, glazbene albume... Japanski idoli svijet su za sebe – riječ je o lijepim djevojkama koje su poznate samo zbog svoje ljepote, a koje prije ulaska u showbiznis (što se dogodi ako se pokažu iznimno uspješnima i profitabilnima), uglavnom egzistiraju u photobookovima, koje možete kupiti u knjižarama.
Aya Ueto, 22-godišnjakinja koja često izgleda desetak godina mlađe (ovisno o fotografijama i preferencijama kupaca....) pravi je superidol, koji čak deset godina nakon početka karijere, otkada je pobijedila na natjecanju ljepote, i dalje vlada naslovnicama magazina, i dalje se pojavljujući u filmovima i izdajući Jpop albume.
O tome tko su i što su japanski idoli, više pročitajte ovdje
A ako Ayu znate samo kao glumicu u hitu 'Azumi', ili ju ne znate uopće (sramota vas bilo), informirajte se ovdje  

Tek što se vratim iz Tokija s punim kovčegom Arakijevih knjiga, kadli uđem u zagrebačku VBZ knjižaru i vidim - novo Taschenovo izdanje Arakijevih fotografija objavljeno povodom njegovog šezdesetog rođendana, nazvano jednostavno 'Araki', obzirom da je majstor osobno izabrao svoje najdraže fotografije.
Knjižurina od koje sam dobio upalu mišića dok sam je dovukao kući košta manje od 500 kuna, što je itekako primamljivije od opcije pola metra velikog, potpisanog limited editiona s cijenom od 3000 dolara!

Ovdje čekirajte službene stranice knjige koja je savršeni uvod u Arakijev opus, best of o kakvom ste do sada mogli samo sanjati.

A onda ne propustite odličan uvodni intervju s Arakijem objavljen i online

In my photographs I often appear in scenes containing bondage or sexual activity. I play the role of a
midget in a Shunga painting. A secondary role as a spectator. After all, I prefer photographs to sex. Recently I have declined offers to date. Because everyone wants to have sex. They are not satisfied by only having dinner together. I won't do that any more, I prefer photography. In sex, I consider myself the second or third person. I just take advantage of sex to take good photos. I'm hard on sex the way I am on the woman I'm making love to. I am putting all this in the book because it will be published abroad and the Japanese won't see it. For me, photography's the essential thing.

Well, I find writing recreational. I used to do it to relax when I was a kid. I realized early on that there were a few things that I can do with any skill: write an essay and give a speech. I can do both of those very easily. Nothing to boast about, but I also have an extremely good memory. Still, that's all I have: I can talk, I can write, and I've got a good memory. And I have strong opinions, I suppose. So I just tried getting better at it. I just focused. All writers go on about how difficult writing is, and of course there's that, because it gets harder when you compare yourself to better people, but to be absolutely frank, I don't find writing hard at all. I could in a course of a day perfectly easily write a column that's 1,000 words for Slate and a book review for the Sunday Times of London, for example. I am one of the people who knew very, very early in life that they only wanted to do one thing, which is to write. I didn't pick it; it picked me.

Nešto s čime se i sam mogu poistovjetiti. Neke ljude pisanje stvarno opušta, garantiram vam. Inače, cijeli odličan intervju pročitajte ovdje

U njemu ćete naići na još zanimljivih citata, kao što su:

Some people do react very badly to being abused as children, or bullied or terrified by stories of Hell. Not me. What terrified me weren't the Hell stories, but how hellish Heaven sounded.

Ili:

At least you can die and get out of North Korea. Kim Jong-Il does not promise you he'll follow you into the grave. But you can't die and get away from fucking Jesus.

Nikad dosadno s tim čovjekom... :) 

In the book, Hitchens contends that religion is "violent, irrational, intolerant, allied to racism, tribalism, and bigotry, invested in ignorance and hostile to free inquiry, contemptuous of women and coercive toward children"...

Dobar stari Chris Hitchens. OK, u posljednje je vrijeme pomalo poludio i njegova podrška Bushevoj desnici (prije svega zbog mržnje prema muslimanskom fundamentalizmu, no...) posve je u raskoraku s većinom stvari koje je ne samo prije zastupao, nego i danas zastupa, ali i dalje ostaje jednim od najinteligentnijih i najprovokativnijih glasova razuma na svijetu. Eh, još pamtim njegov briljantan nastup u 'Bullshitu'... A na kraju krajeva, čovjek koji je napisao knjigu kakva je 'The Missionary Position: Mother Teresa In Theory And Practice' može biti samo heroj, unatoč tomu što mu je alkohol u posljednje vrijeme lagano pomutio razum!
Godina je 2007. i Hitchens ima novu knjigu - superheroj Richard Dawkins započeo je napad s 'The God Delusion', a Hitchens zabija čavao u lijes religije sa svojom novom knjigom 'God is Not Great: How Religion Poisons Everything'.
Prisjetimo se, upravo je on prije koju godinu rekao nešto kao (grubi citat): Vjera nije vrlina, vjera je odustajanje od razuma. Razum je jedina stvar koja čovjeka razdvaja od ostalih sisavaca. Vjerovanjem, čovjek odustaje od temelja svoje ljudskosti...
Radikalno? Možda, ali i neosporivo...

The book was published on May 1, 2007, and within a week had reached #2 on the Amazon.com bestsellers list[15] (behind Harry Potter and the Deathly Hallows), and reached #1 on the New York Times Bestsellers list in its 3rd week

Free ulomak iz knjige

Inland Empire
David Lynch snimio je najbolji film svoje karijere i jedan od najboljih filmova koje sam gledao u životu.
Uhvatio sam ga sinoć na valjda zadnjoj kino projekciji u Zagrebu i uživao u svakoj sekundi, kako već dugo nisam uživao gledajući neki film. Masterpis epskih (doslovno - tri sata koja prolete kao jedan) proporcija.

Chiaki Kuriyama i Panasonic
Mala je definitivno narasla... Viđao sam je na jumbo plakatima po Tokiju, ali i ova kratka reklamica je zakon (možda zato što upravo čitam Katsu, mangu u kojoj boksa lijepa djevojka? :))

Brad Paisley
Odličan novi album. Tko drugi može napisati pjesmu kao što je ova ?

3 Inches Of Blood
Najbolji novi metal koji zvuči kao da je ispao iz '84.

Najproduktivniji umjetnik današnjice (više od 350 knjiga fotografija) i jedan od najboljih fotografa svih vremena, čovjek koji je danas pravo nacionalno blago Japana, iako fotka sve što mu se nađe na okidaču – pokojnu suprugu, bondage pornografiju, cvijeće, Björk, zgrade... – konačno je pristojno popunio moju kućnu kolekciju, do sada sastavljenu od tek jedne knjiške zbirke ('Tokyo Lucky Hole') i pokojeg dokumentarca ('Arakimentari', plus koji na njemačkom i francuskom).
Ono što u Hrvatskoj ili na netu košta nekoliko stotina kuna, to u prostorijama lanca Mandrake, najvećem manga/anime/otaku šopu u Tokiju (Shibuya, tri kata ispod zemlje pa hodnici ispod kvarta), košta svega pedesetak do sto kuna. Pedeset kuna za Arakijevu fensi upakiranu knjigu? Da, i to je moguće. Zato sam ih i kupio četiri. 

Ono što je Gloomy Bear za nove generacije, to je Knuckle Bear u retro području – jedna od najvećih i najprodavanijih japanskih igračaka/motiva svih vremena, koja je 1988. godine, inspirirana starom japanskom narodnom pričom 'Kintaro at Ashigara Mountain' lansirana u prodaju od strane genijalnog dizajnera Touma (zaslužan i za druge hit-figurice, kakve su Talons, Snout i Hell Hounds). Touma je 2006. godine na tržište lansirao nekoliko novih modela, rasprodanih u svega nekoliko minuta. Nakon toga, krenulo je štancanje i trgovine su ponovo zatrpane...
Moj Knuckle Bear bijeli je iz serije u kojoj se nalaze crni i crveni i kupljen je u automatu kao klasična gashapon igračka za koju stotinu jena. Na kul postolju.
I don’t know why Knuckle Bear is so popular. When I was making the first bunch, Raymond of Toy2R didn’t think it was going to sell, so we only made 300. It didn’t sell like crazy but it sold. So the second time, when I was making the waver versions, I used very eye catching colors, and that sold very well. I think the designs were very intriguing and maybe that is why it is popular. In Japan we have many cute bear characters but none of them was as well received as the Knuckle Bear...
(iz intervjua s Toumom)