|
(objavljeno 17. 10. davne 2004. godine na TPortalu , ali ne mogu ga iskopati u arhivi za linkanje pa eto mali retro-kutak u kompletu)
 Nakon filmova koji su govorili o samoubilačkim klubovima mladih u Japanu, stvarnost je postala luđa od kino atrakcije, a organizirana samoubojstva stvarni društveni fenomen
'Japanska policija istražuje slučaj grupnog samoubojstva sedam mladih osoba koje su se upoznale preko Interneta', glasila je vijest koja se prije nekoliko dana pojavila u medijima, glasno odjeknuvši na zadnjim stranicama hrvatskih dnevnih novina, ali i brojnim magazinskim rubrikama 'zdravlje', koje su se ponovno zapitale je li japanska nacija stabilnog mentalnog stanja.
Četiri muškarca i tri žene (tinejdžerice i 33-godišnja majka) pronađeni su mrtvi u automobilu parkiranom na obroncima brda Minano, u blizini Tokija. Policija kaže kako su preminuli od trovanja ugljičnim monoksidom te kako postoje dokazi da se skupina upoznala preko Interneta, gdje su organizirali zajedničko oduzimanje života.
No to je tek najnovija vijest u nizu – poznato je da je Japan zemlja s najvećom stopom samoubojstava na svijetu, zemlja s tradicijom harakirija (seppuku, samurajska samoubojstva iz časti), kamikaza, shinjuua (zajednička samoubojstva zaljubljenih parova) i vozača podzemne željeznice, koji si oduzmu život ako samo sekundu odstupe od voznog reda... Zemlja bez kršćanske tradicije koja na samoubojstvo ne gleda kao na jedan od najvećih grijeha. Samoubilački paktovi, kako ih nazivaju mediji, 'krivi' su za čak 45 smrti od siječnja 2003. do lipnja 2004. godine, iako je problem kolektivnih samoubojstava policiji poznat još od kraja devedesetih. Prema najnovijim podacima, u 2003. godini život si je oduzelo čak 34.000 Japanaca, što je porast od sedam posto u odnosu na prethodnu godinu, a još je 2001. godine nastala panika zbog rapidnog porasta broja suicida u zemlji.
Stručnjaci kao razlog navode ekonomske poteškoće, lošu brigu o mentalnom zdravlju nacije i povrh svega stvaranje cijele generacije otuđenih mladih Japanaca, tinejdžera i studenata, koji dane provode zatvoreni u svojim sobama surfajući Internetom, izabravši cyberspace kao svoju idealnu stvarnost. U takvoj emotivnoj izolaciji živi 1,2 milijuna Japanaca, sa sve težim problemima u komunikaciji i sve većim pritiscima za postizanje zavidnih uspjeha u školu ili na poslu, a oni su već dobili i svoje ime – hikikomori.
Upravo u tom cyberspaceu hikikomori su pronašli i na desetke websiteova sa zajednicama potencijalnih samoubojica te iscrpnim savjetima o tome kako si na najbolji mogući način oduzeti život. Trovanje u automobilu često se navodi kao najidealnija i najbezbolnija metoda, iako su dvije djevojke (od svega 14 i 17 godina) nedavno izabrale skok sa zgrade, ali su srećom i preživjele...
Jedan od takvih websiteova pokušao je organizirati sve svoje članove da se okupe pred web kamerama i tako izvrše kolektivno samoubojstvo, neki siteovi prodaju 'pakete za gušenje', a problem suicidalnih internetskih zajednica utoliko je veći ako znamo da je Japan sa 40 posto stanovništva koje visi na Netu 'najuštekanija' nacija na svijetu, sa 1,5 mobitela po glavi stanovnika te rekordnim brojem poslanih SMS poruka. Sve kako bi se izbjegla klasična komunikacija oči-u-oči...
Policija smatra da se zabranom takvih websiteova neće postići apsolutno ništa te poziva savjetnike, liječnike i psihologe da se sami ulogiraju na bezbrojne forume i chatove te iz prve ruke pokušaju pomoći pri prevenciji suicida. Na takvu situaciju brzo je odgovorila i pop kultura, a ti su odgovori, po nekima, dijelom također krivi za širenje samoubilačke manije i bizarno 'estetiziranje' cijele priče, koja je na brutalan, ali ipak glamuriziran način secirana u japanskim filmskim hitovima kao što su 'Suicide Club' (2002), u kojem odmah na početku gledamo 54 školarke kako se držeći za ruke bacaju pod vlak ili 'Suicide Manual' (2003), adaptacija bestselera koja je ove godine doživjela i nastavak.
'Mladi ljudi danas nemaju osjećaj stvarnosti kada je smrt u pitanju. Njima je to tek produžetak igre u cybersvijetu', ogorčeno komentira sveučilišni professor Shinji Shimizu, što najbolje govori o prirodi japanskih kolektivnih samoubojstava, vrlo bliskih ‘trendu mladih’, kakva su postala glasovita mikronezijska samoubojstva osamdesetih.
Naime, poznata je epidemija tinejdžerskih samoubojstava u mikronezijskom području, koja je nakon šezdesetih godina, kada su samoubojstva na otočju bila praktički nepostojeća, u naredna dva desetljeća Mikroneziju stavila na mapu kao područje s najviše samoubojstava na svijetu. Primjerice, dok je u SAD-u bilo 22 samoubojstva na 100.000 stanovnika, na otocima Južnog Pacifika osamdesetih se godina došlo do broja 160 na 100.000 stanovnika!
Sve je počelo kada se jedan mladić ubio zbog nemogućnosti izbora između dvije djevojke. Taj čin medijski je prezentiran kao nešto iznimno romantično ili su ga barem mnogi mladi kao takvog shvatili, nakon čega je započeo pravi val suicida. Klinci su se počeli ubijati zbog najvećih sitnica, poput svađa s roditeljima ili loših ocjena.
Antroplozi su počeli opsjedati otoke te otkrili još više zastrašujuće činjenice – da se mnoga djeca i tinejdžeri ubijaju zbog samoubojstva samog.
Djeca prvi put čuju za samoubojstvo između svoje 8. i 10. godine, a kada su jednog 11-godišnjaka spasili od vješanja, nekoliko sekundi prije nego bi izgubio život (naime, omiljena metoda mikronezijske mladeži bila je vješanje polaganim gušenjem, ne lomljenjem vrata…), on je odgovorio kako je to učinio iz gotovo rekreacijskih razloga te kako zapravo nije želio umrijeti.
‘Želio sam jednostavno isprobati samoubojstvo’, bilo je njegovo, njemu posve racionalno, objašnjenje. Grafiti vezani uz suicide preplavili su gradske zidove, a i sve ostale niše kulture mladih odavale su ‘počast’ novom, bolesnom trendu. Majice koje komentiraju samoubilačku epidemiju (koju je Malcolm Gladwell u svojoj epohalnoj knjizi ‘The Tipping Point’ usporedio s epidemijom tinejdžerske konzumacije cigareta na Zapadu…) savršeno su išle uz radijski program, prepun hitova o samoubojstvu.
Jedan od sličnih hitova, doduše posve nepovezan s mikronezijskom epidemijom, pamtimo sa špice legendarnog TV serijala 'M*A*S*H', koji nam jasno poručuje:
'The game of life is hard to play / I'm gonna lose it anyway/ The losing card I'll someday lay/ So this is all I have to say: Suicide is painless…’
Nažalost, sve je više onih koji su poruku malo previše doslovno shvatili... |
Treći, posljednji nastavci avantura iz Koreje objavljeni su u obliku finalne reportažice/putopisa na TPortalu i zadnje u nizu 'korejskih kolumni' na Trigonu.
Nova emisija na Croatian Music Channelu, kablovskom kanalu posvećenom isključivo hrvatskoj glazbi svakog oblika, koji je do sada gledala samo dijaspora, a uskoro će i svi vlasnici kabla u Hrvatskoj... 
Za početak, jedna stvar treba biti jasna - ovaj Web nikada nije bio zamišljen kao nekakav blog ili nešto što bi se trebalo održavati hiperredovito. Niti će me radikalni porast posjeta u samo dva dana natjerati na to. Ovo je prije svega online portfolio i svojevrsna digitalna vizitka za sve poslovne partnere, a tek onda 'magazin' za širu masu. No sada kada je 
Dva tjedna u Koreji, šest gradova i milijun i jedno iskustvo. O tome kako je bilo moći ćete čitati u jednom putopisu u novom broju magazina Klik (o detaljima i izlasku novog broja bit ćete na vrijeme obaviješteni, kao i o ostalim mojim tekstovima u njemu, ofkors), a već sada možete ponešto od svega toga čitati na Tportalu i Trigonu.
Trekkiji svih zemalja, ujedinite se i puhnite u svjećice torte – 'Zvjezdane staze', jedan od najvećih znanstvenofantastičnih fenomena u povijesti slavi 40. godišnjicu postojanja. Saga je trenutno na ledu, ali to nije razlog za pokvariti rođendansku proslavu...
Bila je tek dijete čovjeka u čijim hotelima odsjedaju bogataši, a onda se poševila pred kamerom i postala najvećom metom tabloida u zapadnoj hemisferi. Tko je ta Paris Hilton i zašto ljudi žele znati s koliko je malo odjeće i pameti ovaj dan jedna razmažena plavuša izišla iz svoje vile?
